Godine 2001. krećem u potragu za poslom. Tih godina zaista nije bilo lako pronaći posao. Posebno je frustrirajuće bilo što sam uglavnom bila odbijana, jer sam majka dvoje male djece. Stav većine poslodavaca bio je da mala djeca donose česta bolovanja. Prijateljica mi je javila da se u firmi u kojoj ona radi traži radnica. Nisam bila optimistična, naročito jer o toj branši nisam znala baš ništa.Na razgovoru me dočekao Max Parmač koji je to što imam obitelj vidio kao prednost. Smatrao je da ću zbog toga biti odgovorna i dobra radnica na čemu sam mu zahvalna, jer sam se osjećala kao čovjek.
Moj start nije bio lagan. Kolegica i prijateljica koja me trebala uvesti u posao se razboljela i otišla na bolovanje.Telefon zvoni non- stop, e-mailovi stižu, stranke u redu ispred moje kancelarije, a ja se znojim od muke. Ne znam o čemu pričaju, što je britvela, a što perforacija, limbel ili čepovanje. Hrpe nacrta na mom stolu samo rastu.Trčala sam panično od kolege do kolege i tražila pomoć i svi su, baš svi, bili tu za mene. Ono najsmješnije, ali ujedno i najljepše, je što su me i same stranke učile. Uvijek smo si međusobno pomagali, ja strankama, oni meni, i tako trčeći ovaj maraton kroz sve ove godine ostvarili više prijateljski, nego poslovni odnos. Tijekom mog radnog vijeka otpratili smo i četvero dragih i vrijednih kolega u mirovinu. Bilo je suza i smijeha.
Otpratili smo i šjor Ljubu, osnivača i vlasnika firme, ali ne da se on. Svako jutro svrati u firmu na kavicu, ispriča dogodovštine sa Zente, malo spomene ribolov, mali balun ili balote i baci uvijek neku duhovitu udicu s kojom nam upeca osmjehe. E sad, nemojte misliti da se nikada nismo ljutili na njega. Ipak je on vlasnik firme i sasvim je ljudski da se radnici ljute na vlasnika. Srećom, to nije bilo često i vrlo brzo bi ljutnja nestala, jer smo svi znali da ispod vanjskoga tvrdog oklopa kuca veliko srce.
Kakav otac, takvi i sinovi koji su istim žarom nastavili ideju svog oca. Iz godine u godinu svi skupa napredujemo. Dobro se nosimo s izazovima i konkurencijom, jer imamo jaku kičmu koja podnosi sva opterećenja i nevjerojatno dobre radnike, a znamo da su ljudski resursi najvrjedniji kapital.
Imamo jasne ciljeve te se trudimo pratiti sve trendove. Jedan od trendova u svijetu je i ravnopravnost žena i muškaraca na tržištu rada. Mi taj trend pratimo. Na samim počecima bilo nas je samo nekoliko žena. Danas je ta brojka mnogo veća. Na tri naša odjela radno mjesto voditelja je prepušteno ženama. I ostali su odjeli osvježeni mladim i sposobnim ženama, koje su uz to i majke te uspješno odrađuju sve svoje obveze. Priznajem da me to raduje.
Posljednjih godinu i pol dana radim na novom radnom mjestu i nakon tolikih godina ja nanovo učim. Imam divne kolege koji mi strpljivo pomažu. Dogodi se koji put da nismo baš dobre volje pa tako i ja imam te trenutke, ali uvijek, baš uvijek, mi netko od njih izmami osmijeh ili suze od smijeha. Zamislite kako je lijepo raditi u kancelariji u kojoj uvijek netko pjevuši, a lijepo ga je čuti. Divota. A zamislite kako je u toj istoj kancelariji kad ja pjevušim, a nije me lijepo čuti. E, pitajte moje kolege.
Odlično je što su sve naše stranke opuštene u našoj suradnji u kojoj nema strogo poslovnih odnosa. To ne znači da se ne trudimo posao odraditi profesionalno i kvalitetno te ga ispratiti od početka do kraja. Zadovoljstvo naših stranaka je naša sreća. Dobar je osjećaj kad u firmi ne postoji uštogljena norma. Posebno me čini sretnom što mogu iznijeti iskreno svoje stavove, ideje, neslaganje ili nezadovoljstvo, a da pri tom ne budem kažnjena ili povrijeđena. Svaki izazov i svaka prepreka mogu se svladati uz timski rad i dozu dobrog humora. Sloboda, povjerenje, briga i najbolje kolege na svijetu čine me sretnom radnicom Max & Morisa.
